Redakcija Pharmabiz
Kako je COVID-19 pandemija utjecala na oboljele od Alzheimerove bolesti (AB)?
COVID-19 pandemija je nešto do sada apsolutno neviđeno, nitko se tome nije nadao, pa onda niti za to pripremio. Svi su bili zatečeni brzinom širenja i utjecajem na cjelokupno društvo. Osobe s Alzheimerovom bolešću, ali i osobe s drugim tipovima demencije svakako spadaju među najvulnerabilniji segment društva, i to iz više razloga. U pravilu su to starije osobe, koje onda imaju i druge (tjelesne) komorbiditete pa je stoga kod njih znatno veća šansa da će COVID imati teži oblik, odnosno biti letalniji. Provođenje potrebnih epidemioloških mjera zahtjevna je zadaća u oboljelih od demencije, zbog toga što mnogi od njih više nisu u stanju upute u potpunosti razumjeti i samostalno ih provoditi. Također, jedan dio starije populacije koji je smješten u Domove za starije i nemoćne, odnosno koji se liječi na bolničkim odjelima, znatno je pogođen epidemiološkim restrikcijama – primjerice izolacijom, ograničavanjem ili zabranom posjeta. Mnogim osobama s demencijomto je teško razumljivo i svakako negativno utječe na njihovo psihičko funkcioniranje.
prof. prim. dr. sc. Ninoslav Mimica, dr. med.,
predsjednik Hrvatskog društva za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi
Alzheimerova bolest također poprima epidemijske razmjere. Kakvi su epidemiološki podatci o AB u Hrvatskoj, Europi i svijetu te kakvi su trendovi?
Unazad dvadesetak godina suočeni smo s epidemijom Alzheimerove bolesti, koja je od jedne vrlo rijetke bolesti postala bolest koju liječnici obiteljske medicine svakodnevno susreću. Procjenjuje se da danas u svijetu 50 milijuna ljudi živi s Alzheimerovom bolešću, a od toga oko 90.000 ljudi u Hrvatskoj. Nažalost, te brojke će u budućnosti još rasti, sve dok se s jedne strane bude produljivao ljudski vijek, a dok s druge strane ne budemo pronašli izlječenje. Prije nekoliko godina projekcije su govorile da će do 2050. godine brojka oboljelih od demencije na svijetu narasti na preko 135 milijuna. Međutim, u zadnje vrijeme se ipak uočava određeno usporavanje rasta broja oboljelih, s obzirom na to da su se počele provoditi određene (jednostavne) preventivne mjere, koje već daju rezultate. Pod devizom „što je zdravo za srce zdravo je i za mozak“ promovira se zdrav život koji vodi računa o smanjenju krvnog tlaka, unosa šećera i soli, uz zdravu prehranu, nepušenje, izbjegavanje trauma glave, umjerenu fizičku aktivnost, njegovanje socijalne interakcije i svakodnevni kognitivni trening, što zajedno doprinosi smanjenju rizika od razvoja demencije u starosti za čak 30-40%.
U ovom trenutku su mogućnosti liječenja pa čak i usporavanja tijeka AB vrlo ograničene. Koje su nam terapijske opcije dostupne?
Do danas je na tržište stavljeno ukupno šest lijekova (takrin, donepezil, rivastigmin, galantamin, memantin i fiksna kombinacija donepezila i memantina) iz skupine antidementiva, a koje je odobrila nadležna agencija. To znači da su ovi lijekovi prošli kroz sve tri faze kliničkih ispitivanja i pokazali zadovoljavajuću sigurnost i značajnu učinkovitost u odnosu na placebo. Svi spomenuti lijekovi spadaju u simptomatsku terapiju i niti jedan od njih nije pokazao da može modificirati prirodni tijek bolesti, no iz kliničkog iskustva je poznato da svi ovi lijekovi odgađaju teže faze bolesti za najmanje šest mjeseci do godine dana, a u nekim slučajevima i do tri godine.
Očekujete li u dogledno vrijeme razvoj i dolazak na tržište lijekova koji modificiraju tijek bolesti? Ako takvi lijekovi budu dostupni, osobito će značajna biti i pravovremena dijagnoza. Koja su trenutno ograničenja kad je riječ o dijagnostici AB?
I danas je vrlo važno rano dijagnosticirati bolest jer onda kada se bolest usporava, bolesnik više vremena provede u lakšim fazama bolesti pa je kvaliteta života oboljelog i njegovatelja veća. S obzirom na to da znamo da Alzheimerova bolest počinje najmanje 10, a vjerojatnije i 20-tak godina prije pojave prvih kliničkih simptoma, kada razmišljamo o budućim terapijama, zamišljamo lijek kojega bi dali oboljelima u asimptomatskoj fazi, nakon što bi bolest sa sigurnošću dijagnosticirali uz pomoć nekog od bioloških markera, po mogućnosti neinvazivnog i jeftinog. Danas još nemamo takav marker, a ni antidementiv koji bi značajnije modificirao tijek bolesti, bilo zaustavio, bilo odgodio za, recimo, pet godina. Naime, današnji markeri su ili preskupi i tehnološki prezahtjevni ili su invazivni i zbog toga nepopularni. Idealan bi bio marker iz krvi i u tom pravcu idu istraživanja. Ako bi marker bio pouzdan već i u pretkliničkoj fazi bolesti, a s obzirom na to da se bolest tipično javlja u osmom desetljeću, bilo bi dovoljno imati lijek koji bi odgodio prirodni tijek bolesti za pet godina. Potpuno je druga priča s demencijama s ranim početkom, s onim osobama koje manifestiraju značajne kliničke simptome s pedesetak godina, no nasreću to su ipak rijetki slučajevi.
Kako izgleda tipični put oboljelog od AB kroz zdravstveni sustav? Kada i tko najčešće postavlja sumnju na AB?
Danas, nakon što smo kroz zadnjih 15-tak godina kroz tečajeve trajne edukacije educirali brojne liječnike opće/obiteljske medicine i podigli svjesnost opće populacije o postojanju Alzheimerove bolesti, kao tipične bolesti treće životne dobi, stvari polako dolaze na svoje mjesto. Također, na današnjem studiju medicine studenti u sklopu predmeta Neurologija, Psihijatrija, Palijativna medicina i drugih uče što je to AB i ne mogu završiti studij da o tome nemaju neko znanje, a to prije nije bio slučaj jer je Alzheimerova bolest bila tretirana kao jedno rijetko stanje, a ne kao javnozdravstveni prioritet i toj bolesti se prije nije pridavala veća pažnja. Prijašnjih godina znalo je proći i više od tri godine od pojave kliničkih simptoma demencije pa do postavljanja dijagnoze, no danas je to manje od godinu dana, a bit ćemo zadovoljni kada bude ispod šest mjeseci. Znači, sumnju najčešće postavljaju ukućani za svog člana, odlaze liječniku obiteljske medicine koji onda radi diferencijalno- dijagnostičku obradu u sklopu koje najčešće konzultira i neurologa ili psihijatra.
Koje alate mogu liječnici obiteljske medicine koristiti kod sumnje na razvoj AB kod svog pacijenta? Kada pacijenta uputiti psihijatru?
Kod sumnje na razvoj AB današnji liječnici diferencijalno-dijagnostički razmišljaju i svoju sumnju potvrđuju ili odbacuju pomoću anamneze, heteroanamneze, kliničkog intervjua, primjene jednostavnih mjernih instrumenata (Mini-mental test, Test crtanja sata, MoCA i sl.), psihologijskog testiranja, laboratorijskih pretraga (hormoni štitnjače, folna kiselina, vitamin B12), MSCT-mozga ili MR-mozga te uz ambulantni pregled neurologa ili psihijatra dolaze do dijagnoze. Ponekad će se učiniti lumbalna punkcija, EEG, evocirani potencijali P300, a u manjem broju slučajeva indicirano je učiniti i sofisticiranije pretrage kao što su SPECT, FDG-PET, amiloidni PET, tau-PET i APOE.
Pacijenta će liječnik obiteljske medicine uputiti psihijatru ili neurologu na početku kada postoji sumnja za razvoj demencije jer se u Hrvatskoj, kao i u većini drugih zemalja, i neurolozi i psihijatri bave ovom bolešću. Naime, u nas i na psihijatrijskim i na neurološkim klinikama, odnosno odjelima, postoje specijalizirane ambulante za demencije, odnosno referentni centri. No, postoje i druge situacije kada će liječnik obiteljske medicine upućivati bolesnika isključivo psihijatru, a to su stanja kada u kliničkoj slici dominiraju psihijatrijski simptomi (kao halucinacije, depresija, anksioznost, poremećaji spavanja, agitiranost i dr.) što obično biva nekoliko godina nakon pojave prvih kliničkih (kognitivnih) simptoma.
Na što u tim slučajevima i uz farmakološku intervenciju mora liječnik obiteljske medicine posebno obratiti pozornost?
U današnjoj kliničkoj praksi mnogi liječnici obiteljske medicine dobro se nose, jer imaju dovoljno znanja i iskustva, s blažim psihijatrijskim simptomima kod svojih pacijenata, a i zato što im je na raspolaganju čitava paleta učinkovitih psihofarmaka s dobrim profilom nuspojava. Jasno da je ovdje, s obzirom na to da se radi o starijoj populaciji, potreban dodatan oprez, da su u pravilu doze znatno niže, a i mogućnosti neželjenih interakcija veće pa o tome treba voditi računa. Također bih spomenuo sljedeće; uz standardno farmakološko liječenje kognitivnih simptoma demencije potrebno je prakticirati i jednu ili više nefarmakoloških metoda liječenja jer će upravo ta kombinacija smanjiti tjeskobu, poboljšati raspoloženje, suprimirati agresivnost i druge bihevioralne smetnje te regulirati ciklus budnosti i spavanja. Hoće li to biti art-terapija, terapija plesom, PAT, TMS ili pak nešto drugo ovisit će o individualnoj sklonosti oboljelog, znanju terapeuta, ali i o postojećim uvjetima.
Kakav je socioekonomski utjecaj ove bolesti, osobito s obzirom na to da je Hrvatska među pet najstarijih populacija u Europi?
Nažalost velik, poznato je da je u Hrvatskoj natalitet nizak, da se broj stanovnika svakim danom smanjuje i s obzirom na ekonomsku migraciju mlađeg stanovništva pa stoga relativni udio starije populacije raste. Danas je oko četvrtina stanovništva starija od 65 godina, a u skorijoj budućnosti, do 2050. godine, čak trećina hrvatske populacije spadat će među osobestarije životne dobi. Svakako o tome treba voditi računa, za to se pripremati i alocirati resurse. Ljudi nikada nisu živjeli ovoliko dugo, dugovječnost ima svoju cijenu, ona predstavlja najveći rizik za pojavnost demencije, a za natalitetnu politiku se tek trebamo izboriti.
Imamo li nacionalnu strategiju za borbu protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija? Zašto nam je ona potrebna?
Nažalost, još uvijek nemamo, iako na tome radimo već više godina. Svjetska zdravstvena organizacija je 2012. godine demenciju proglasila javnozdravstvenim prioritetom i preporučila svim zemljama članicama da izrade svoje nacionalne strategije. Dosad je preko 40 zemalja izradilo svoje nacionalne planove, gotovo sve zapadne europske zemlje su to učinile, uključujući i Sloveniju. U Hrvatskoj je 2014. godine osnovana Hrvatska Alzheimer alijansa (HAA) s intencijom da osnaži inicijativu Hrvatskog društva za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske udruge za Alzheimerovu bolest o potrebi izrade i usvajanja nacionalne strategije borbe protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija. HAA djeluje bez formalnih obveza, bez članarine, na dobrovoljnoj osnovi i danas broji 31 članicu, tj. stručno društvo ili nevladinu udrugu, koje su aktivno podržale ovu inicijativu i dale svoj stručni doprinos. Pristup u HAA je i nadalje otvoren. Ove godine HAA bilježi najznačajniji pomak u tom smjeru. Naime, dana 18. ožujka 2020. godine, Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku Hrvatskog sabora na svojoj 95. sjednici proveo je raspravu na temu „Nacionalna strategija borbe protiv demencije“ te jednoglasno usvojio sljedeća dva zaključka:
1. Temeljem sve veće pojavnosti demencija u Republici Hrvatskoj, kao i potreba osoba s demencijom, sukladno preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) nužno je izraditi Nacionalnu strategiju borbe protiv demencije.
2. Za izradu Nacionalne strategije borbe protiv demencije potrebno je čim prije osnovati Povjerenstvo, u koje treba uključiti sve relevantne dionike, predstavnike Ministarstva zdravstva i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, stručnjake s ovog područja te predstavnike nevladinih udruga.
Iako je pandemija COVID-19 usporila realizaciju ovih zaključaka, ipak sve članice HAA mogu biti zadovoljne jer su ovime ostvarena dugogodišnja nastojanja struke i obiteljskih njegovatelja osoba s demencijom usmjerena prema prepoznavanju demencije kao javnozdravstvenog izazova današnjice.
Koji su organizirani oblici podrške oboljelima (i članovima njihovih obitelji) dostupni u RH? Odgovaraju li dostupni resursi potrebama (za dugotrajnom skrbi, dnevnim boravcima, palijativnom skrbi…)?
Danas je bolje nego što je bilo prije, ali jasno, još puno toga treba učiniti da bi se osobama s demencijom i njihovim neformalnim njegovateljima i bližnjima olakšao život i poboljšala kvaliteta življenja. U Zagrebu postoje sastavnice, službe i servisi, kao što je i Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest (HUAB) – nevladina organizacija s dugotrajnim iskustvom na području Alzheimerove bolesti, ali nema uzajamne povezanosti i koordinacije, a nedostatna je i horizontalna (međusobna), a posebno vertikalna (s tijelima uprave) komunikacija. Mrežu čine psihogerijatrijski odjeli u Klinici za psihijatriju Vrapče i u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan, zatim Referentni centar za kognitivnu neurologiju i neuro-fiziologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Referentni centar za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi u Klinici za psihijatriju Vrapče, savjetovališta (savjetovalište za članove obitelji – neformalne njegovatelje u sklopu HUAB-a, savjetovalište za psihogerijatriju u sklopu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar), dnevna bolnica za osobe s demencijom, dnevni boravci i specijalizirane stacionarne jedinice za 24-satnu skrb za osobe oboljele od AB-a te palijativna skrb (palijativni kreveti za osobe s demencijom, mobilni palijativni timovi). U prijedlogu strategije sugerira se da bi u Hrvatskoj trebala biti četiri ravnomjerno razvijena regionalna centra (Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), gdje bi osobe s demencijom mogle dobiti svu potrebnu skrb. Što se tiče dugotrajne skrbi, kapaciteti su nedostatni i mnoge osobe s demencijom ne mogu pronaći adekvatan trajni smještaj u državnim domovima. Ipak, zadnjih godina je vidljivo da mnogi domovi dio svog smještajnog kapaciteta prilagođavaju prihvatu osoba s demencijom te educiraju svoje zaposlenike u tom smjeru.
Sredinom listopada održat će se Hrvatski kongres o Alzheimerovoj bolesti s međunarodnim sudjelovanjem, CROCAD-20. Koje će teme biti u fokusu ovogodišnjeg kongresa?
Da, od 14. – 16. listopada 2020. godine održat će se jubilarni 10. hrvatski kongres o Alzheimerovoj bolesti s međunarodnim sudjelovanjem (CROCAD-20). Prvi put će kongres biti virtualan, a kao i dosad njegovat će holistički pristup demenciji pa će se tako raspravljati o temeljnim, kliničkim i socijalnim aspektima Alzheimerove bolesti i drugih demencija. Jasno, ove godine će se govoriti i o COVID-19 pandemiji i njenom utjecaju na osobe s demencijom. Pored oralnih prezentacija sudionika, čak osamnaest pozvanih predavača iz ukupno sedam zemalja (Austrija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, SAD, Sjeverna Makedonija, Slovenija) održat će svoja predavanja, a brojni sudionici prikazat će svoj rad kroz postere. Kao i na dosadašnjim kongresima, u fokusu će biti inovativni pristupi u terapiji i skrbi za oboljele i njegovatelje. Sažetci svih predavanja i postera bit će objavljeni u suplementu časopisa Neurologia Croatica. Pozivam sve zainteresirane doktore specijaliste, poglavito liječnike obiteljske medicine, neurologe, psihijatre, specijalizante, farmaceute, psihologe, neuroznanstvenike, medicinske sestre i tehničare, socijalne radnike, socijalne pedagoge, logopede, terapeute, ekonomiste, ravnatelje domova za starije, studente, njegovatelje i sve druge zainteresirane da se što prije registriraju, i uz sniženu cijenu kotizacije (s obzirom na to da će kongres ići u cijelosti virtualno) sudjeluju u radu ovog kongresa, jer će sljedeći kongres biti tek za dvije godine.
Objavljeno u Pharmabizu